Petikat

format: 10,5 x 18 cm, 180 stranica, dizajn: Ivana Borovnjak

“Zbirka ovih tekstova nastala je pregledom osobne arhive, te odabirom dokumenata koji se tiču, izravno ili neizravno, zadane teme, a zamišljena je kao prilog budućoj zajedničkoj arhivi vezanoj za dotičnu temu.”

Boris Greiner već je rekao: „Rješenje za brbljavost je ograničen prostor: 10 do 15 redaka. Unutar toga sve je dopušteno“. I dugo nakon Života na tavanu (2006), na koji se ‘zatvorio’ ispisan tom mišlju, ovaj višestruko talentirani umjetnik priklanja se formi crtica, čak i kad prelazi u 16, 17, 20. redak. Autor rukopisa Zeleni val izlazi dakle s tavana i zatječe se u gradu. U četrdesetak kraćih filozofsko-poetskih tekstova, nastalih između 1969. i 2021. (!) te poredanih kronološkim redom, meandrira se različitim dijelovima Zagreba i na scenu postavljaju mjesta, događanja, fenomeni, osobe, predmeti…
Mitska mjesta („Omiljeno mjesto za promatranje prolaznika bio je lokal na uglu Ilice i Petrićeve…“, Majmunjak, 2013), kao i banalne prodavaonice poput Pan-Peka ili MTČ-a. Mitska događanja (Božićni sajam u Bogovićevoj, Ilički maraton) i ona sasvim recentna (prosvjed povodom zatvaranja kina Europa), ili pak izmaštana inicijativa prenamjene „nekadašnjeg Doma JNA“(Dom Krešimiraca, 2021). Pojava ‘uličnih grozdova’ otvaranjem Grete u Ilici 92 (Grozd, 2014), kao i korištenje šatre (Spika, 2017). Pečenjar, likovi iz nekog drugog doba neke druge države i nekog drugog grada (Nelson, 1982), neimenovani osobenjaci („On uvijek ima kapu na glavi… Uvijek ima ruksak na leđima i čvrste cipele na nogama… Inače je slikar, misli u slikama…“, Ekspedicije, 2018), kao i (etablirani) umjetnici poput Toma Gotovca ili Trokuta. Cipele, stopalice, espadrile, šah, grafit, plakat: „Našle se dvije cipele jedna kraj druge. Obje su bile crne i obje desne…“ (Cipele, 2015).
Okupljene crtice su opisi, naracije, portreti; za autentičnost su zaslužni i dijalozi – „Tigar s vrata viče konobarici: teta Nena, može Nelson malo van?“ (Tigar i Nelson, 1985). Okupljene crtice su opisi, naracije, portreti koji se otvaraju u refleksije o gradu i vremenu toga grada, ljudima koji ga čine i zahvaljujući kojima on diše. Mijenja se taj grad – „Prvo su nestali ‘musoliniji’ iz gostiona, a onda su nestale i gostione.“ (Sadržaj, 2018) – ali konstantna je optika njegova promatrača, portretista i ispisivača. Pronicljiva, duhovita, upućena, načitana. I kritična („mirne se duše može reći kako ulična scena uopće nije dizajnirana, prevladava dojam nekakve stihije što je protutnjala i za sobom ostavila gomilu kojekakvih informacija.“, Dizajn, 2017).
U tim tekstovima ima mjesta i za crno-bijelu fotografiju i za mobitele koji se sve češće drže na ustima poput sendviča. Suživot je moguć i između maratona („Jednom godišnje, od devet ujutro do tri popodne, grad je prerezan po sredini u smjeru istok zapad: trči se maraton.“, Maraton, 2014) te tzv. iličkog maratona, koji uključuje „četrdeset i dvije birtije od Trga do Črnomerca i, koliko mi je poznato, nikad ga nitko nije prošao, odnosno ispio.“ (Ilički maraton, 2007).
Ispod svakog teksta stoji, uz godinu, i vrsta zapisa: redateljska koncepcija, portret prolaznika, fotografija, audio zapis, projekt, incijativa, fimska sekvenca, performans, usmena predaja, rubrika ‘komentar’ na web stranici Dossier 19, razglednica, analiza prometa, snimanje eksperimentalnog filma, poslovni plan, rasprava, leksikon pojmova, priče iz kuloara, interpretacija izložbe, lingvistička analiza, inside story, uputstvo za uporabu, vrijednosni sustav, kratki igrani film, dnevnički zapis, prepričavanje događaja, science fiction, elaborat… Autor se očito opire tradicionalnim žanrovskim određenjima i širi ‘područje borbe’, stvara nova uporišta. Na ulici. Jer ulica je „simbol slobode, ili prvo lice pobune.“ (Uporišta, 2019), iako „u simboličkom smislu ne prolazi baš dobro“, ako si uličar ili, još gore, uličarka, ako te ulica odgaja (Škola, 2003). Ulica je u svakom slučaju filozofija življenja. Izravnog međuljudskog kontakta, prije svega.
Zbirka crtica Zeleni val sjajan je dokument, stilski vrlo dotjeran, prožet stanovitom nostalgijom, ali napose znatiželjom, temeljnim interesom za svijet oko sebe (u ovom slučaju zagrebački mikrosvijet, njegovu floru i faunu) i njegovo prelamanje kroz vlastito očište, enciklopediju, strahove i strasti. (Vanda Mikšić)

U mozaiku kolektivne memorije povijest nekog grada, u vremenskim etapama, ili nekako drugačije, nevažno – određuju slučajnosti. Urbane mitologije, za razliku od klasičnih, koje su, nesumnjivo, pisali neupitni autoriteti, podložne su strožim prosudbama. No, valja reći da urbana mitologija, za razliku od klasične, nastaje, traje i razvija se, paralelno s našim životom. Ako i ne vjerujemo da ovu našu svakodnevicu čini čudesan zbir paralelnih svjetova koji se više ili manje, češće ili rjeđe dotiču, isprepliću i razilaze, ipak ćemo spremno priznati da mora postojati neki viši razlog tome da, evo, recimo, prečesto prave ljude nismo u stanju naći na pravom mjestu, u pravo vrijeme.
Nova knjiga Borisa Greinera, “Zeleni val”, skupina je zapisa iz svakodnevice grada od osamdesetih do danas. Ulica je Greineru početak i kraj svakog zapisa, no ono što on bilježi nisu puke dogodovštine ili tek skicirani portreti zanimljivih, originalnih, dragih prijatelja, poznanika ili, konačno, mnogih važnih ljudi. Greiner u tim zapisima uspijeva dobiti bilo grada, ali ne traži nikakvu žilu kucavicu. On bilježi naoko nevažne, ili, doista, sasvim nevažne epizode, više ili manje atraktivne anegdote, pri čemu nepogrešivo ocrtava duh vremena. Ne o nekom “povijesno važnom” razdoblju, nego o razdoblju koje je njemu važno. Baš kao što je jednako tako važno i svima onima koji su imali sreću s njime podijeliti bar djelić tog njegovog bogatog univerzuma. Greinerov svijet čine umjetnici, slikari, pisci, performeri, oni oslikavaju tlocrt njegova grada, traže u njemu smisao koji, dakako, ne nalaze. Velika je to i zanimljiva galerija gradskih likova, pa i onih obaveznih čudaka koji prave gradove čine zanimljivima, koji život ulice čine stvarnim.
To vrijeme koje Greiner zaustavlja neuhvatljivo je, a opet, njegovi zapisi silno su dragocjeni. Okusi i mirisi ulice, boje i zvukovi, sve to čini pravu, istinsku i sasvim iskrenu kroniku razdoblja o kojem se, ali uvijek iz drugog plana, jako dobro naslućuju i šire, društvene, gotovo pa i političke okolnosti. Ta slojevitost nije namjerna, no nije ni slučajna. Kod autora kakav je Greiner, za kojeg ne smijemo zaboraviti da je i izvanredan, marljiv i vrlo ustrajan kroničar likovnog života grada (njegov kritičarski angažman ukoričen je u cijeloj seriji iznimnih knjiga), kod takvog se autora podrazumijeva da će ga njegova pronicljivost i istančani osjećaj za prave pojedinosti, dovesti do toga da svoje teme bira gotovo pa nepogrešivo, a da to čitatelju izgleda slučajno. I da te njegove teme, obrađene iz čak i iščašenoga kuta, postanu univerzalne.
Greiner je usto i duhovit. Dok naslovi njegovih kratkih zapisa upućuju na širinu i toliko žuđenu sveobuhvatnost, na kraju on navodi i (da li izmišljeno) porijeklo zapisa, a zapravo mogući nadnaslov priče, sugerirajući tako da u budućnosti možemo očekivati neodređeni umnožak budućih zbirki. U konačnici, sve nas to na lijepi način umiruje. S ovakvim kroničarem, možda najintimnije do sada pričana povijest našega grada, dakle, onaj jedini važan segment stvarne, usto, dakako, i naše zajedničke povijesti, ostaj zabilježen na pravi način. (Saša Drach)

Nova prozna knjiga svestranog autora Borisa Greinera, Zeleni val, za hrvatske je prilike nesvakidašnji spoj mini-esejističkih oblika s nenametljivom naracijom, uz nezaobilaznu dozu poetskog, na način prepoznatljiv za ovog već renomiranog pisca. U književnom smislu prisutan je na sceni još od izdanja Greiner i Kropilak Interkonfidental (Faust Vrančić, Zagreb 1999.), ostvarenog u koautorstvu sa Stanislavom Habjanom. Zeleni val, čije uređivanje i oblikovanje potpisuje dizajnerica Ivana Borovnjak, zbirka je od čak 97 zapisa na 180 stranica, koji su organizirani kronološki, ali ne s obzirom na datum pisanja, nego u odnosu na djeliće vremena čije isječke utjelovljuju, od 1969. do prošle, 2020. godine. Takvih vremenskih segmenata ― možda bi se moglo reći i poglavlja, mada ne u najstrožem smislu riječi ― Zeleni val broji 35, za godine 1969.-1978.-1981.-1983.-1984.-1986.-1987.-1988.-1989.-1990.-1992.-1993.-1994.-1995.-1996.-1997.-1998.-1999.-2001.-2002.-2003.-2004.-2006.-2007.-2008.-2010.-2011.-2013.-2014.-2015.-2016.-2017.-2018.-2019.-2020. Svaka među tim godinama-poglavljima može imati od jednog do četrnaest, ponajviše esejistički intoniranih, zapisa. ‘Vremenskom lentom’ čitatelje/ice najčešće vodi ‘trećelični’, ‘sveznajući’ pripovjedač, koji se svojim uvidima u temu, međutim, ne trsi biti što objektivniji. Naprotiv, njegov se subjektivan glas redovito personificira s autorovim, Greinerovim, čije prvo lice katkad također izbija iz tijeka izlaganja, ako motivi u tim trenucima to zahtijevaju. A tema? Ovaj bi čitatelj rekao da je Zeleni val zapravo zbirka svojevrsnih ljubavnih pisama Zagrebu, kao takvom, ne samo užem centru grada omeđenom kolokvijalnim nazivom u naslovu knjige, nego njegovoj distinktivnoj duhovnoj jezgri, obilježenoj, no ne i osujećenoj cjelovitim promjenama, što su određivale život grada od šezdesetih godina do prijelomne 2020. Greiner ih istodobno promatra i interpretira iz izrazito individualne i konkretno kolektivne (sup)kulturne optike. Stavljajući temu kojom se bavi i motive kojima ju razlaže u perspektive uvjetovane, među ostalim, i materijalnim faktorima i razlozima mijena zagrebačke alternativne kulture kasnog 20. i ranog 21.st., Greiner bez nostalgije i bez patetike, ali nipošto ne i bez intenzivno proživljenih, autentičnih emocija i stanja, čitatelje/ice informira zbog čega su pojedini gradski sadržaji nekoć bili lako dostupni i samorazumljivi, dok se danas čine nezamislivima, i obratno, zašto do pojedinih pojava dolazi tek sad ili recentno, a zašto prije nekoliko desetljeća još nisu bile moguće. Kroz Greinerove rodno i žanrovski nelako odredive zapise protječe grupa likova što se u prostoru koji autora zanima i koji voli, te u čiji opstanak, konačno, i vjeruje, poput kakvog posvećenika pločnika i ulice, pojavljuju ponekad neovisno o trajanju svojih života, kako u vremenu tjelesnih postojanja u mreži zagrebačkih četvrti, tako i onda kad su njihove prisutnosti postale spiritualni otisci na punktovima koji su ih posvojili, poput Tigra na ćošku kod Blata ili Nelsona na šanku unutra. Uslijed izostanka ikakvih mogućnosti da tim višestruko zaslužnim građanima institucionalna kultura prepusti komadiće materije prostora Zagreba za golim okom vidljivo upisivanje u zajedničko pamćenje grada, Greiner im je svojom sjajnom knjigom široko otvorio vrata vječnosti. I iznova postavio pozornicu za nasljednice i nasljednike svih njihovih stajaćih mjesta. (Bojan Krištofić Dmitrović)