Petikat

format 10 x 18 cm, 128 stranica, pogovor: Marijana Petrović

„Cijeli roman je o tom otvaranju. U nekoliko epizoda Pješakov gambit je dat kao potpuna i završena šahovska metafora; u drugima posredstvom drugih fabula; na početku u cijelosti izveden kao pisanje romana o Silvi iza paravana. Do kraja nekako shvatimo da Pješakov gambit ima neke veze i s pisanjem i s čitanjem ovog konkretnog romana.

Roman je šahovsko otvaranje u kojem ne ideš za tim da pobijediš ako čitatelj odmah odluči pojesti izloženog pješaka, nego otvaranje koje može upaliti samo jednom, samo ako je čitatelj sugovornik koji zagrize mamac, u jednom potezu ti poštedi pješaka da bi vidio što ćeš poslije – ako se zainteresira kako priča ide do kraja.“

Marijana Petrović, iz pogovora

„Vrijeme jest, doduše, “splošteno”, pa čujemo samo otkucaje sata, ali ipak znamo u kojem vremenu živimo; prostor je skučen na urarske i ine radionice, ali izlazimo i na stadion, ulazimo u zgradu HRT-a, odlazimo u München u kupovinu rabljenih kola, a maštamo i o ispitima na Harvardu, pri čemu nas uvođenje mitske Hlebnjikovljeve “Djece Vidre”  u motiv prelijetanja oceana upućuje na fikciju.

Osjećaju pak globalnosti pridonosi čak i spominjanje Madagaskara na dlanu ruke. Borisov roman ima i jasno izraženu genealošku potku, pri čemu obiteljske zavrzlame, koje jedva u romanima mogu pratiti, završavaju u apsurdu citirane ‘dopisnice iz pedesetih’ s tekstom koji mora da je mistifikacija. Ono pak što daje romanu punokrvnost jest obilje likova nižeg stupnja kao miljea u kojem raste i djeluje Urar.“

Aleksandar Flaker, O urarima, Književna republika br 7-8, srpanj 2004.