Petikat

format 10 x 15, 226 stranica

Pokušaj otkrivanja, razumijevanja, pa i tumačenja onoga što se nalazi ispod ili iza pojavnosti u najdoslovnijem je smislu odavno već nužan u suvremenoj umjetnosti koja, prikazujući tek jedan dio svoje cjeline, takav pokušaj zapravo i zahtijeva.
Ponekad su, međutim, vrata koja odvajaju predsoblje od salona prilično dobro zaključana, nerijetko je za ulazak u glavnu salu potrebno razbiti šifru, da bi nas unutra dočekao neki novi rebus. Čija se odgonetka možda i ne nalazi izvješena na zidovima, nego u dobro sakrivenoj pozadinskoj prostoriji. Pa čak i izvan same zgrade.
Istrenirani će enigmatičar križaljku složiti temeljem znanja i iskustva, ispuniti prazna polja koristeći impozantnu arhivu kojom raspolaže, klasificirati njenu složenost određenom oznakom i odložiti je u neku od za to pripremljenih ladica.
Onaj instinktivni će se bez priručnih pomagala suočiti s izazovom, žmireći se baciti čistoj nepoznanici u zagrljaj, prepustiti bijesnim valovima i vrućem vjetru istodobno, ne razbijati glavu nad apstraktinim mehanizmima sastavljača, nego vođen instinktom prohujati labirintom. I ukoliko putem ne naiđe na razlistalu jezgru koja se sama nudi, odbaciti problem poput prolistanih novina.
Ovaj je prvi zacijelo zauzeo vodeće mjesto u razredu, a ovog drugog uostalom uopće i ne zanima škola. Svi ostali, nedovoljno obrazovani da bi bili prvi i nedovoljno slobodni da odbace kontekst, putokaz mogu pronaći u razmišljanjima Jacoba von Guntena, učenika koji u Walserovu romanu prihvaća posljednju poziciju.
Prevodeći ‘posljednju poziciju’ u nultu, prepoznajem je kao vrlo djelatnu. I to ne samo stoga što ona pretpostavlja određeno neposjedovanje, nego zato što sama po sebi eliminira okolnosti, važnost, a pogotovo ishod nekakve utrke u kojoj su svi drugi već pobijedili, što zapravo oslobađa, jer omogućuje odgovarajući tempo prolaska, vrijeme nužno da se nešto samo od sebe oblikuje iznutra. Najmanja je žurba na začelju kolone.
Usput budi rečeno, ta pozicija uključuje i najviše još neosvojenih područja.

Subjektivna se tumačenja moguće i ne poklapaju baš posve s polazišnom idejom autorice ili autora, oblikovanom konačnicom njihova istupa, nego predstavljaju pokušaj izgradnje nekakve optike koja bi ponajprije trebala omogućiti komunikaciju s dotičnim ostvarenjem. Pa i nije presudno poklapa li se oblikovanje te optike u potpunosti sa sadržajem na kojeg je usmjerena, odnosno nije važno da li je pritom izgrađena teorija potpuno točna ili korektna, ukoliko pomaže otkriti nove fakte ili dimenzije u tom sadržaju. (Boris Greiner)

Autorice i autori zastupljeni u knjizi: Dalibor Martinis, Mladen Stilinović, Vedran Perkov, Galerija Greta, Stanislav Habjan, Jana Dabac & Jurana Hraste, Lucija Frgačić & Niko Mihaljević, Niklaus Troxler, Natalija Škalić, Marko Tadić, Boris Cvjetanović, Marko Ercegović, Zoran Pavelić, Vlasta Žanić, Alem Korkut, Željko Badurina, Nina Kurtela, Maja Marković, Slaven Tolj, Mihael Giba, Božena Končić Badurina, Aleksandra Garbin & Goran Petercol, Siniša Labrović, Boris Greiner, Nadija Mustapić & Toni Meštrović, Đorđe Jandrić, Sun Yuan & Peng Yu, Tea Hatadi, Goran Trbuljak, Igor Ruf, Ivica Malčić, Danijel žeželj, Tomo Savić Gecan, Vojin Hraste, Igor Kuduz, Davor Sanvincenti, Nika Oblak & Primož Novak, Branka Cvjetičanin, Vesna Pokas, Goran Škofić, Predrag Pavić, Ana Petrović, Hrvoje Đukez