Petikat

format 18,5×16,5, 186 stranica

Najbolja knjiga kratkih priča objavljena u Hrvatskoj u posljednjih 40 godina.
Nenad Rizvanović, Jutarnji list, 2024.

Ova fenomenalna knjiga priča, koju već godinama nije moguće ukrasti u knjižarama, knjižnicama i antikvarijatima (ali svakako pokušajte!), došla je do mene, napokon i gotovo slučajno, kao poklon, po dvosmjernom čitateljskom lancu. Na tome velika hvala Davoru Mindoljeviću koji mi je ustupio svoj primjerak.
Olja Savičević Ivančević, Knjiga na kantunalu, 2010.

Nemoguća varijanta bila je indikator o modernijem čitateljstvu. Habjan je bio izabrani autor novih stranica modernog poetskog štiva, legitimacija novog modernizma, dotad nepoznatog u hrvatskoj književnosti.
Branko Maleš, Naše prepiske sa svijetom, Tema, 2021.

Nemoguća varijanta nastala je u izrazito samosvjesnoj autorskoj gesti – retoričkoj i slikovitoj – u kojoj se pokazuje promišljenost i literarna odgovornost mladoga Stanislava u njegovoj dvadeset i petoj i dvadeset i šestoj godini, kakvim se opisao u uvodnoj napomeni. Tour de force u prvoj cjelini pod naslovom Izvanredna životinja, u kojoj je svaka priča antologijska i svaka je mala jezična svečanost, stišava se u drugoj cjelini, Povijesti bolesti, u suzdržanijim, kriptičnijim pričama, s pripovjedačem koji se u mistifikatorskom prvom licu jednine razotkriva i skriva kao pjesnik necjelovitosti, okrhnutosti, nedostatka i žudnje, da bi naposljetku u trećoj cjelini, Foreign affairs, ispisao dulji, profinjeni festival književničkog slavlja, u kojem se omiljenim autorima – Hemingwayu, Salingeru, Oleši, Saroyanu, Bruni Schulzu, Dinu Buzzatiju – dubokim, melankoličnim timbrom ispisuju ode i napitnice. Nemoguća varijanta intimna je i zahtjevna, iskričava i ingeniozna, eruditska i ljubavnička u odnosu prema svojim riječima i slikama. A usprkos tim proturječjima, ili možda zbog njih, brzo je po objavljivanju osvojila svoje čitatelje i dosegla status obožavane, kultne knjige.

Izabrane proze  u ovoj  su knjizi grupirana u dvije cjeline, Mailart office i I druge priče, i u novoj se opremi nadaju kao logična cjelina s Habjanovim prvijencem. Kriptičnog, mistifikatorskog pripovjedača, koji se u čak deset priča u Nemogućoj varijanti pojavljuje u gordom prvom licu jednine, proizvodeći dojam suzdržane, stidljive prisnosti kojim je Nemoguća varijanta osvojila tolike poklonike, u pričama nastalima nakon nje zamijenit će otvoreniji, ali i kolebljiviji pripovjedač, dvojnog i dijaloškog identiteta, začudni pripovjedač u drugom licu jednine, manje kategoričan, sugestivniji, eksperimentalniji pripovjedni glas. Glas koji će pripovijedanje zamijeniti iskazivanjem (U hodniku ogledala), akcijom (Prepad na Vinoteku, Agencija 9, Pozdravi putniku imenom Nikola) i kontemplacijom (Da je meni s tobom kroz Pasike). Glas koji ćemo u Priči za Davora Mindoljevića prepoznati kao introspektivan, u Pismu lijevom krilu jedne nogometne momčadi kao intimistički, u Osmijehu Majakovskog kao začudno znatiželjan i radostan. Kratku će priču nasljediti crtica, fragment, slika, performans. U autopoetičkoj gesti u Studenom, prosincu Habjan će razotkriti analogiju kao najpoticajniji stvaralački postupak, koji se u drugim pričama transformira u sugestiju, dosjetku i acumen.

Ukratko, vrijeme koje je proteklo od Nemoguće varijante do Nemoguće varijante i drugih priča ama baš ništa nije oduzelo ljekovitoj osjetilnosti prve knjige, koju su nove priče i nove okolnosti objavljivanja čak i naglasile. U pandemijskoj, tjeskobnoj godini – u kojoj se Habjan u stvaralačkom smislu doima produktivnijim i otvorenjim nego ikada ranije, s dvije izložbe i čak dvije nove knjige (Košulja na cvjetove i pjesme na struju i Vrijeme & mi: PostApoc dijalozi), dodajući i glazbu među svoje umjetničke interese u vidu glazbeno-multimedijalnog projekta Car je gol – ovu knjigu možemo čitati i kao uputu za postupanje u slučaju katastrofe, kao razigranu, utješnu književnu avanturu s (ne)izvjesnim ishodom, kao poetsku, raskošno imaginativnu protutežu zahtjevnim vremenima. Za ovaj je trenutak, trideset pet godina nakon prve objave, i trebalo biti spreman: Habjanova proza lakog sna, čelična srca, visokoga kvocijenta i širokog spektra nesputanih asocijacija, nužno je potrebna novim generacijama čitatelja.
Dubravka Zima (iz pogovora Nemogućoj varijanti i drugim pričama), 2020.

U pitanju je knjiga netipičnih dimenzija 18,5×16,5 s posve bijelim koricama i minimalističkim ovitkom, konceptualnog predznaka. Obličje knjige, tog u ovom slučaju naglašeno umjetničkog predmeta, u svojoj je superiornoj jednostavnosti silno pozivajuće…
Kao ključna odrednica zbirke nameće se urbana ambijentiranost. „Nemoguća varijanta i druge priče“ u svim svojim segmentima autentična je zagrebačka priča, čak i kad su fabule  situirane u Ameriku, u tuđu literaturu, na otok ili u san.
Također, dokumenti su to interaktivnosti i magije koja proizlazi iz generacijskog i intelektualnog prepoznavanja, iz kontinuiranog druženja i neraskidivnog zajedništa, iz višerazinske povezanosti najbližih prijatelja, ujedno kolega umjetnika. U tim prozno-poetskim, nerijetko prilično eksperimentalnim tekstovima, najdojmljivija je opet vizualna osjetljivost, estetizacija zbilje, očuđenje nekih banalnih zbivanja.
Iznenađuje Habjanova policentrična (hiper)aktivnost, u kojoj ima mladalaštva, zaigranosti i zapitanosti, intelektualne svježine i umjetničke neuništivosti, nužnosti odmjeravanja snaga sa samim sobom i upornog vraćanja na titrave početke, kao da se uvijek iznova ima potrebu potvrđivati kao autor. Habjan je izniman po tome što je stvorio vlastitu manufakturu i svojom proizvodnjom izvan mainstreama postavio receptivni okvir za zahtjevniju publiku.
 Vanja Kulaš  (iz teksta o Nemogućoj varijanti i drugim pričama, Best Book, 2021.)

Spomenula bih kako to što je knjiga preživjela proizlazi iz Habjanova shvaćanja književnosti i svijeta koje se iščitava iz svake njegove priče; priča je za njega razigrana i nužno prisna s čitateljem, reference nisu plakatno iskazivanje onoga što se čita, sluša ili gleda, 1. lice jednine nije jeftini intimizam, žudnje nisu patetične, ironija nije zločesta, konceptualnost nije pretenciozna. Sve u tim njegovim pričama zaista djeluje prisno, kada se tekst otvara prema drugima i kada druge uvodi u tekst kao citate, kad ih miksa. I to je otvaranje radosno, a ne patronizirajuće. Priče su otvorene za čitatelja i njegovo učitavanje, začudne perspektive izazivaju čuđenje, ali i prepoznavanje vlastitih žudnji i strahova i kako ih se može upakirati u nešto drugo. Sve je jedna velika mreža, poznatog i nepoznatog, u koju se lako uloviti, jer kako će Habjan reći u jednom intervjuu kad se ponovo pojavi i kao pisac – „Napisana je ta knjiga izbliza, prošaptana na uho, ali uho od povjerenja“, jer bitno je „da budeš iskren i jasan, ali i slobodno lud“. Ili ovako, jednom kasnije: „Knjige doživljavam kao nečije pismo meni, poruke u boci koje su mi stigle i sada ih uzbuđeno odgonetam. A tako onda i pišem i pakiram svoje.“ Odgonetanje bih istakla kao ključnu riječ, čitanje Habjana jest odgonetanje, dvosmjerni odnos pisca i čitatelja, nova stvarnost koja se proizvodi u tom odnosu, a nakon odgonetanja slijedi prepoznavanje, tek potom sve te intertekstualnosti, interliterarnosti, intermedijalanosti…  Aluzije i pripovjedne strategije, asocijacije i kolažiranje, sve to nije samo sebi svrhom – a znamo i previše takvih slučajeva – više poziv na ulazak u vlastiti vrt koji će vrlo rado i lako postati zajedničkim. Rekla bih da se u Nemoguću varijantu osjećaš pozvanim, ako voliš metafore i nedoslovnost, slobodu značenja, apsurd i besmislice, kako Habjan na jednom mjestu spontano objašnjava svoju poetiku. Ili ovako: „Uzice svih značenja u književnim oblicima nastojim pomno zavezati u mašnicu, a ono što ostane stršati služi upravo tome da razgovor i vrijeme ostanu otvoreni“.  Nemoguća varijanta i nakon 40 godina knjiga je za one koji umiju prepoznati ono što ostane stršati, a obično su to poetične slike svakodnevnih čuda koja postaju čuda tek onda kad ih prepoznamo kao čudo.

Danas bih, da pišem doista ozbiljan tekst za kolokvij, istaknula priču „Poštari lakog sna“ i na njoj bazirala ozbiljno promišljanje o odnosu književnosti i stvarnosti i njihovoj međusobnoj komunikaciji. Pisala bih o tome je li književnost posao fotografa, je li ona mimeza stvarnosti ili je pisac ipak poštar lakog sna, onaj koji prepoznaje šifre kao putokaze do čitateljeve adrese, pa tako u „snove dosurfa“, „da ti fura anđele srebrne kroz sve tvoje močvare“. To je dešifriranje ponekad necjelovito, ponekad fikcionalizira stvarnu novinsku vijest, ponekad začuđujuće i očuđujuće, svakako vrlo asocijativno, ali bitno je da se adresa zapiše na nov i originalan način. 
Jagna Pogačnik, iz iskaza na kolegiju 40 godina Nemoguće varijante, Urania, Zagreb, 2024.