Petikat

format 21 x 26 cm, 280 stranica

Knjiga predstavlja razdoblje od 1980. do 1999. i uključuje gotovo sve važnije serije crnobijelih fotografija Cvjetanovićeva opusa. Te su serije višekratno izlagane u zemlji i inozemstvu, brojne od njih su i nagrađivane, a knjiga ih po prvi puta objedinjuje i tako predstavlja precizan uvid u onaj dio Cvjetanovićeva stvaralaštva koji mu je i priskrbio status jednog od naših najznačajnijih suvremenih fotografa i umjetnika.
Ono, pak, što objedinjuje dotične serije, započevši od „Mesničke 6“ (1983.) pa sve do „Zatvora“ (1997.) jest to što Cvjetanović fotografira ljude u njihovu okruženju, odnosno njihove živote ili sudbine što proizlaze iz tog okruženja, jednom riječju, portretira društvo.
Taj je portret mozaičan, uključuje socijalne dimenzije društva („Mesnička 6“, „Ljudi u šahtovima“), zatim političke („Mrlje“, „Štrajk rudara u Labinu“), institucionalne („Radnici“, „Bolnica“, „Škola“, „Zatvor“), umjetničke („Slikanje ispred slika“, „Pisci“), periferne („Studenci“, „Gračanski portreti“) ali i društvo kao malu zajednicu, kao što je to obitelj ili kao što su to prijatelji („Ljetovanje“).

Fotomonografija predstavlja 250 fotografija, tekstove Leonide Kovač, Branke Sljepčević i razgovor između autora Borisa Cvjetanovića i urednika Borisa Greinera.

/../

U predstavljenim je serijama teško moguće razaznati one koje su nastale po novinarskom zadatku od onih koje si sam prepoznao kao temu.
Prvo, pitanje je bih li te stvari uopće snimio da nije bio zadatak. Drugo, što često govorim, fotografiranje nije samo ugodan, nego može biti i neugodan zadatak, a svi smo po prirodi pomalo oportunisti i idemo onamo gdje nam je lakše. A ja sam morao ići, recimo, u bolnicu… I to mi nije bilo lako… Ali opet, kad bih bio na takozvanom ‘terenu’ i tema koja bi tada bila, određivala bi neki okvir unutar kojeg bi imao veliki prostor slobode. Tada, naime, nije bilo diktature urednika, uopće nisam trebao znati što je u tekstu napisano, fotografija je bila sama za sebe, ne samo ilustracija tekstu, nego ravnopravni sudionik u predstavljanju teme. To je bilo tipično za Polet i za Studentski list, a uopće nije bilo tipično za ostale novine. Fotografi su imali potpunu autonomiju, novinar i fotograf često uopće i nisu išli zajedno na teren.

/../

Koliko je bilo političke cenzure tijekom osamdesetih, u omladinskim novinama gdje si u to vrijeme uglavnom objavljivao?
Politička cenzura tada je bila uvijek prisutna, ali je osamdesetih ta cenzura bila već umorna, pa je mela kao stara metla kojoj je poispadalo šiblje… Postojala je, s njome smo računali i postojali su načini, ne baš komplicirani, da ono što smo htjeli reći a pretpostavljali da bi ovi reagirali i možda cenzurirali, samo malo zaobišli i to bi im ostalo neprepoznato, a objavljivanjem postalo javno. Apsurd je u tome što su te novine, čiji je izdavač bio Savez socijalističke omladine Hrvatske, zapravo bile jedina javna glasila koja su se usuđivala kritizirati. Do te mjere da bi sustav s vremena na vrijeme zabranio problematičan broj, smijenio odviše smjela urednika i stavio provjerena čovjeka. Ali kad bi, recimo, zabranili Studentski list, tada bi Polet preuzeo ulogu žustrijega kritičara. I obrnuto. Ali sustav ih je svejedno neprestano financirao. Danas je tako nešto nezamislivo. 

/../

Čuo sam da je jedan od tvojih specijaliteta to namjestiš kadar na ono što odlučuješ da će biti sadržaj, ali onda ga malo proširiš da unutra uđe i ono uokolo, ono što zapravo i nije ključno za taj sadržaj. Zašto?
Ima jedna stvar koju bih onima koji žele fotografirati preporučio: imati samo jedan objektiv, taj od pedeset ili tridesetpet milimetara i ako trebamo doći bliže, priđimo bliže. Danas se dosta koriste zoomovima, stoje na mjestu i šarafe taj objektiv i onda dođu doma, pogledaju fotografiju, jest da su uhvatili točno ono što su mislili, ali će zastati, jer su to drukčije doživjeli, zato što objektiv mijenja odnos, perspektivu, što je širi kut sve je udaljeniji sadržaj, a odlučili smo fotografirati slijedom svog viđenja i doživljaja. Isto tako je i sa uskokutnim objektivima, tada sabijamo prostor i opet nije pravo stanje. Mislimo samo na rubove kadra, a ne na ono što se događa u dubini. A to je isto važno.