Petikat

format 19,5 x 18,5 cm, opseg 220  stranica

- Oduvijek sam crtao. Stoga to nije bio izbor, ili, preciznije, to nije bio svjestan izbor. Došlo je samo po sebi. Što definira crtanje i što definira slikanje? Ono što radim je negdje između. U stilu, u pristupu, moje crtanje zapravo proizlazi iz studiranja slikanja. Nema boja – ako odsustvo boja to proglašava crtežom više nego slikom – no, način na koji koristim sjenu i svjetlo proizlazi iz baroknog slikarstva, iz chiaroscura. Temeljno, nastojim primijeniti načela što su ih barokni slikari koristili u ulju, iste principe. Kad se gleda stvar u chiaroscuru, svjetlo i sjena, ne polazi se od bijelog platna, nego iz srednjeg tona, obično sepie, najčešće su koristili sirovi umber. Prekrije se površina umberom i onda, vadeći boju, dobivaju se svjetliji dijelovi, a dodajući još umbera oni tamniji. Razmišlja se drugačije, u terminima sjene i svjetla, ne vidi se linija, ona je nestala. Primjenjujem tu istu ideju, oštrenjem kontrasta i redukcijom na crno i bijelo.

– Uvijek koristim kistove. Ne volim olovku, ima vrlo tanku liniju. Rijetko kada koristim liniju. Ona zaokružuje oblik, ali ne ulazi unutra, gdje je volumen, gdje je meso. Ukratko, ili vidiš liniju ili vidiš svjetlo i sjenu, ne može se imati oboje.

– Mislim da su slike važnije od riječi, ali među njima postoji ravnoteža. Crteži svakako zauzimaju više mjesta, ali riječi su važne; zato i jesu tamo. Ne moraju nužno pratiti crtež, jedna priča može biti u crtežu, a druga u riječima. To također stvara treći prostor: između crteža i riječi.

– Kad pišem, uvijek istu stvar preuređujem mnogo puta, ideja je eliminirati sve riječi koje nisu nužne. Upotrebljavam tu metodu zato što ne mislim da sam dobar pisac. Stoga reduciram riječi koliko god je to moguće. Slično je u pristupu slikama: često ih reduciram na crno i bijelo, na najnužnije. Čini mi se da se i na taj način slike i riječi bolje povezuju.

– Iako podsjeća, ne radi se ovdje nužno o improvizaciji – ili, moguća je improvizacija unutar određene strukture… No, zapravo je proces ono najvažnije, nemam napisanu priču i crteže spremne za sve stranice, pa da onda samo iscrtam cijelu priču. Imam ideju za priču, glavne likove, svakako završetak, možda neke skice, ali sve je to vrlo otvoreno. Tijekom posla elementi se neprestano mijenjaju dok se ne povežu. Čak se dogodi da završim cijelu stvar i tek tada shvatim da se nekoliko strana u sredini ne uklapaju i izbacim ih. Ili dodam još nekoliko stranica na kraju. (Danijel Žeželj u razgovoru s Pierannom Cavalchini)