IZLOŽBE

• Posljednja izložba, Galerija Znak, Zagreb, 1984. /Greiner & Kropilak/
• Rasprodaja, knjižara Quorum, Zagreb, 1985. /G & K/
• Vse evropske dni, Galerija Škuc, Ljubljana, 1986. /G & K/
• A Shuttle Reservations, Galerija AM, Zagreb, 1988. /G & K/
• Il Carnevale di Zagabria, Galerija Klub, Celje, 1988. /G & K/
• Izložba posljednjih stranica, Galerija Događanja, Zagreb, 1988. /G & K/
• Atrakcija Mjeseca, Akademija likovnih umjetnosti, Sarajevo, 1989. /G & K/
• Einer & Krop u Gavelli, Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, 1992. /G & K/
• 3! Un Numero Special!, Motovun, 1995. /Slipa Konfidenca/
• Interkonfidental, Gradska Knjižnica, Zagreb, 1999. /SK/
• Dijalozi, Gradska čitaonica, Komiža, 2006.
• 12 R 37 – Izložba plakata, Galerija AŽ, Zagreb, 2007.
• Život na tavanu, izložba/performans, Galerija Križić Roban, Zagreb, 2007.
• Neriješeno (s Vlastom Žanić), Galerija Moria, Starigrad, 2007.
• Petak prijepodne, Galerija Proširenih medija, Dom HDLU, Zagreb, 2007.
• La Courbure / Zakrivljenost, Galerija AŽ, Zagreb, 2010.
• Klapa (audio instalacija, projekcija filma), Galerija Greta, Zagreb, 2011.
• Jesensko umjetničko društvo, Cista provo, 2012.
• U očima drugih, Galerija Greta, Zagreb, 2013.
• Sad Up Sad Down, HDD galerija, Zagreb, 2018.
• Signalizacija Silbe, intervencije u javnom prostoru, Silba, 2019.

PERFORMANS

• Dr Greiner & Mr Krop / Gospodar sjena, klub Gjuro 2, Zagreb, 1992. /G & K/
• Hello Homeland, Varšavska ulica, Zagreb, 1993. /G & K/
• The House is Where the Mouse is, Kulušić, Zagreb, 1993. /G & K/
• Wrrrrrrrrrrr…, Kanonhallen, Copenhagen, 1993. /Slipa Konfidenca/
• Blonde/n/Green, Frue Plads, Copenhagen, 1993. /G & K/
• Strong Coffee, Frue Plads, Copenhagen, 1993. /G & K/
• Human Weight Printer, Frue Plads, Copenhagen, 1993. /G & K/8
• Conflito Finale, Stara tiskara, Cvjetni trg, Zagreb, 1994. /SK/
• Zabranjeno za odrasle, Casino Cezar, Čakovec, 1994. /SK/
• Rex / Love is strong, Gjuro 2, Zagreb, 1995. /SK/
• Homo volans, teatro Aquaviva, Montepulciano, 1996. /SK/
• Osmijeh Majakovskog, multimedijalna predstava, Zekaem, Zagreb, 2001.
/Lurie, Žeželj, Mokrović, G & K/
• Predstavljanje projekta Osmijeh Majakovskog, (na poziv dr Aleksandra
Flakera), kongres svjetskih rusista, Lovran, 2001. /G & K/
• U obranu prirode Josepha Beuysa, Preradovićeva 5, Zagreb, 2003. /G & K/
• Zakrivljenost, festival Operacija: Grad, Zagreb, 2005.
• Dramatizacija, ‘6. festival prvih’, Zagreb, 2008.; ‘Dopust’, Split, 2009.
• Passé Presént, Presént Passé, Simplon expres, Zagreb – Pariz, 2012.
• Promocija Volumena 4 (s V. Brljakom, M. Golubom, A. Perkovićem i B. Gagićem), Galerija Greta, Zagreb, 2016.
• Martinisov prilog promociji knjige Prijatelj fotograf, izveden s Borisom Cvjetanovićem po scenariju i u režiji Dalibora Martinisa, cafe bar Sedmica, Zagreb, 2018.
• Predavanje, Atelijeri Žitnjak, Zagreb, 2021.

FILM I VIDEO

• Divlji sanjač, 11’, kratki igrani, HRT, 1994. /Slipa Konfidenca/
• Rex Promo Tour, 23’, dokumentarni, Tuna film/HRT, 1995. /SK/
• Greiner & Kropilak portret, 13’, dokumentarno/igrani, Transfer/HRT, 1999.
/E. Turković, Greiner & Kropilak/
• Interkonfidental, 4’, dokumentarni, Transfer/HRT, 1999. /A. M. Habjan, G & K/
• Osmijeh Majakovskog, 35’, eksperimentalni, Petikat 2001. /D. Žeželj, J. Lurie, G & K/
• Ekranizacija, 23’, video performans, Laboratorio Momiano, 2006.
• Nikola i ja, video in progres, 2006. –
• Ideja za film, 8’, kratki igrani, Petikat, 2006.
• Novembar, 8’, eksperimentalni, Petikat, 2008.
• Pola sata, 30’, eksperimentalni, Petikat, 2010.
• La Courbure / Zakrivljenost, 18’, video, Petikat, 2010.
• C’era una volta a Momiano, 12’, kratki igrani, Laboratorio Momiano, 2010.
• Nature morte, one take video, 17’, Petikat, 2011.
• No 22, 1’ 30”, video, Petikat, 2012.
• Tajni agent Gan Flint, 85’, eksperimentalno/igrani, Petikat, 2013.
• Pješakov gambit, 45’, eksperimentalno/igrani, Petikat 2015.
• Greta (s Borisom Cvjetanovićem), 27’, eksperimentalno/igrani, Petikat 2020.
• Volumen 8, 11’, video, Petikat, 2020.
• Due Date, (sa Svenom Klobučarem) 4’, video, Petikat, 2022.

IZDANJA

• Greiner Kropilak Interkonfidental (sa Stanislavom Habjanom), knjiga proze,
Faust Vrančić, Zagreb, 1999.
• Pješakov gambit, roman, Petikat, Sveta Nedjelja, 2003.
• Život na tavanu, kratke proze, Petikat, Sveta Nedjelja, 2007.
• La Courbure / Zakrivljenost, esej, Galerie L’Ollave, Rustrel, Francuska, 2010.
• Osvojena područja – volumen 1, zbirka kritika, Petikat, Sveta Nedjelja, 2011.
• Tajni agent Gan Flint, ilustrirani scenarij, Petikat, Zagreb, 2012.
• Ona i on, roman, Petikat / OceanMore, Zagreb, 2013.
• Osvojena područja – volumen 2, zbirka kritika, Petikat, Zagreb, 2015.
• Osvojena područja – volumen 3, zbirka kritika, Petikat, Zagreb, 2015.
• Ivan Kožarić: Unutarnje oči, esej, Biblioteka Nucleus, MSU Zagreb, 2016.
• Osvojena područja – volumen 4, zbirka kritika, Petikat, Zagreb, 2016.
• Spisi, proze, Petikat, Zagreb, 2016.
• Osvojena područja – volumen 5, zbirka kritika, Petikat, Zagreb, 2017.
• Sad Up Sad Down, autorske novine, Hrvatsko dizajnersko društvo, Zagreb, 2018.
• Prijatelj fotograf, zbirka pripovjedaka, Petikat, Zagreb, 2018.
• Osvojena područja – volumen 6, zbirka kritika, Petikat / HS AICA, Zagreb, 2019.
• Osvojena područja – volumen 7, zbirka kritika, Petikat, Zagreb, 2019.
• Zeleni val, kratke proze, Petikat, Zagreb, 2020.
• Osvojena područja – volumen 8, zbirka kritika, Petikat, Zagreb, 2020.
• Osvojena područja – volumen 9, zbirka kritika, Petikat, Zagreb, 2021.
• 1000 kapljica u jednom gutljaju (sa Svenom Klobučarem), slikovnica,
Petikat, Zagreb, 2022.
• Osvojena područja – volumen 10, zbirka kritika, Petikat, Zagreb, 2022.
• Krivolovac na Žitnjaku, ilustrirana proza, Petikat, Zagreb, 2023.
• Osvojena područja – volumen 11, zbirka kritika, Petikat, Zagreb, 2023.
• Osvojena područja – volumen 12, zbirka kritika, Petikat, Zagreb, 2024.
• Osvojena područja – volumen 13, zbirka kritika, Petikat, Zagreb, 2025.
https://osvojenapodrucja.petikat.com

INTRO

U Greinerovu je stvaralaštvu oduvijek postojala čvrsta poveznica između riječi i slike.
Već je na samom početku tekst bio dio oblikovanja poruke, a medij je tada bila pošta: pisma i razglednice.

1996. pronalazi svežanj starih, već požutjelih, ali vrlo tankih papira A4 formata. Dovoljno tankih da je moguće na donji rub jednog nevidljivo za­lijepiti gornji rub slijedećeg i dobiti rolu, takoreći iz jednog komada. Ideja pisaćom mašinom gusto ispisana teksta na tim tankim papirima buduće role mijenja oblik pisanja. Riječi više nisu ravnopravne slici, nego su dospjele u njezinu službu, ideju upućivanja poruke zamjenjuje prepisivanje stvarnosti. Pisanju se prepušta lišen odgo­vornosti znajući da zapravo proizvodi sliku.
U konačnici je portret devedesetšeste bio dugačak 840 centimetara.

Sliku je trebalo izložiti tako da se vidi u cijelosti, ali i da joj se ne može prići toliko blizu da se tekst može u cijelosti i pročitati.
U izostanku mogućnosti takva galerijskog postava odlučuje sadržaj slike fotografirati na devedeset i šest dijapo­zitiva. U kvadratičan galerijski prostor postavlja četiri ‘karusel’ projektora koji su na suprotne zidove projicirali svaki po dvadeset četiri odlomka. U trajanju od dvije, tri sekunde, dovoljno za vidjeti, ali nedovoljno za čitanje. Po načelu, jedan slajd, jedno prazno mjesto.
Nesinhronizirano, nekad se pojavljuju svi, nekad jedan ili tri ili ništa. Ins­talacija se zvala “Dijalozi” (2006.).

Dvije godina poslije sliku snima kamerom. U studiju, kamera je na šinama, klizi, polako, prati dok zakucava čavao i odmata rolu, kao da vješa proglas na drvenu oglasnu ploču. Zatim kamera zumira dok širina retka ne preuzme čitav kadar. Ali ploča je visoka skoro devet metara, odmata je do kraja u jednom kadru. Moguće je pročitati pojedine fragmente, ali tekst nije moguće kontinuirano pratiti. Snimka je poslužila kao simulacija na­rativa u filmu “Novembar” (2008.), spuštala se odozgo i postala podloga snimci koja je putovala vodoravno, u jednom kadru oko Džamije, nailazeći putem na dvadesetak autorskih performansa.

2011. sliku predstavlja u materijalnom izdanju, kao eksponat. Koristi odgovarajuću priliku, poveznicu između likovnosti i književnosti: skupnu izložbu “Kratki prizori”, organiziranu povodom otvorenja Evropskog festivala kratke priče. Zarolanu traku stavlja u bocu, na bocu lijepi etiketu s preciznim podacima i objekt naziva “Message in the bottle”.

MAILART OFFICE (27. 5. 1983. – 27. 5. 2003.)

Teško je na konvencionalan način predstaviti nekoga čija je suština cijelog rada i djelovanja upravo u tome – u predstavljanju. Nekoga čiji je svaki medijski nastup označen zaštitnim znakom vlastita imagea. I čija priča djeluje uvjerljivije od svakog teoretskog analiziranja onoga tko se njome počne baviti.
Jolanda Todorović, Bezbolni retuš stvarnosti, Odjek, Sarajevo*, 1989.
. . .
Ono, naime, što nam nude u svojim nomadskim i nestalnim, nestvarnim pojavljivanjima i nisu drugo nego inačice mašte i sna, neuhvatljivosti, ali i nježnosti i nenasilja. Oni se, uostalom, više ponašaju nego stvaraju, više su (kao fizičke, mentalne i temporalne činjenice) sami sebi odskočna daska za pokretanje prevrtljivog procesa preobrazbi, negoli zalog sistematskog pravocrtnog razvoja koji bi im omogućio bezbolniju afirmaciju u ozbiljnom okružju koje voli izvjesnost sistema; da se netko jasno identificira kao književnik ili slikar, kipar ili muzičar. Greiner i Kropilak dosljedno nas lišavaju takve mogućnosti lake identifikacije, pa utoliko i arbitražnog smještaja na rang listi vrijednosti. Služe se tekstom, slikom, objektom, svojim tijelom i glavom, ali još više fikcijama o sebi i svijetu kojega preoblikuju po svojoj volji, negirajući njegovu tvrdoću, utege i vreće pijeska, kao i sve drugo što mu onemogućava solidno napredovanje.
Antun Maračić, Teror ljubavi, Vjesnik, 1992.
. . .
All my CONFIDENCE to you.
Iggy Pop, u pismu Slipoj Konfidenci, 1995.
. . .
Jednostavno te uvedu u tajni grad i shvatiš da pored tebe hodaju likovi koje nećeš pogledat a mogu ti promijenit život. Upoznali su me s ljudima koje inače nikad ne bih upoznao, s gomilom frikova, fenomenalnih karaktera, koji svaki za sebe ima takvu priču da ne možeš vjerovat.
Dubravko Ivaniš Ripper, Dugi vikend u zemlji čudesa, 1997.
. . .
Svaki bi povjesničar hrvatske konceptualne prakse morao biti informiran o projektima G & K firme, a neka nova antologija hrvatske kratke proze se ne može napraviti bez G & K tekstova.
Branko Maleš, Elitisti hrvatske margine, Jutarnji list, 1999.
. . .
Svijet Greiner i Kropilaka uvijek je rebus i zato mu se možete stalno vraćati, svaki put pronalazeći novu pojedinost koja nadopunjava cjelinu.
Lidija Barišić, Plovidba u drugi svijet, Vijenac, 1999.
. . .
Oni su majstori koji znaju pretvoriti našu zbilju u bajku i bajku vratiti natrag u naš svijet zbilje. Mislim da je to jedna velika stvar za sve i utoliko čestitam Greineru i Kropilaku.
Boris Cvjetanović, o knjizi Interkonfidental, Transfer/HRT, 1999.
. . .
Neizrecivost je možda riječ koju bih prvu povezao s knjigom, odnosno trud oko neizrecivosti koju u njoj nalazim. Ne da se ono neizrecivo izriče ili iskaže na bilo koji način, nego da se oko toga okopava i da se ono njeguje u onom najljepšem mogućem smislu riječi. Tako da mislim da zapravo ono što sam našao u toj knjizi nekako na najbolji mogući način dodiruje ono čulo koje najbrže i najlakše zakržlja… Pa je to vrlo vrijedna literatura.
Rene Medvešek, o knjizi Interkonfidental, Transfer/HRT, 1999.
. . .
Interkonfidental je izrastao iz dugogodišnje umjetničke prakse i kao takav služi kao zaključak. Platno na koje se danas projiciraju svi njihovi dosadašnji ali i odsadašnji projekti. Pogledamo li samo precizno kompozicijsko usložnjavanje, simboličko, grafičko, numerološko, jasno je da je knjiga istinski odslik jedne brižno građene stvarnosti. Jednog kozmosa koji se nameće kaosu.
Katarina Mažuran Jurešić, Književni petak, 1999.
. . .
Sretni vlasnici jednog od najkonzistentnijih opusa grafičkog dizajna u posljednjih nekoliko desetljeća kod nas, kao dizajneri Nomada svoje su iskustvo raygun kulture devedesetih interpretirali na posve osoben način. Na mjestu na kojem Arzkin i Godine povremeno zapadaju u dizajnerski aktivizam, G i K nude intimističku grafičku poeziju i briljantne crteže Danijela Žeželja.
Željko Serdarević, Triptih, Treći program hrvatskog radija, 1999.
. . .
Zadovoljstvo nam je izvjestiti vas da je žiri 34. Zagrebačkog salona u sastavu Dalibor Martinis (predsjednik), Jasna Galjer, Sandra Križić Roban, Mladen Orešić i Željko Serdarević, donio odluku da vam dodijeli nagradu 34. Zagrebačkog salona u kategoriji dizajna. Čestitke, čestitke, čestitke…
Nevena Tudor, Organizacijski odbor 34. Zagrebačkog salona u dopisu Slipoj Konfedenci, 1999.
. . .
Ljubomorna sam na njihovu maštu. Njih dvojica kao da su pali s neba. Malo u njih gledam kao u televizor u boji.
Mirjana Rogina, intervju, Cosmopoliten, 1999.
. . .
Svakodnevica je tu imaginaciji tek podatan materijal, a u toj osmozi ponajprije stradavaju jasne granice stvarne egzistencije i kreativnog izraza. Iako su njihovi stvarni likovi redovito i protagonisti, sve što rade brižljiva je gradnja slike o samima sebi. Imaginarna nadogradnja, predstava u tom procesu, postaje jednako stvarna, ako ne i stvarnija od realnosti.
Evelina Turković, Transfer/HRT, 1999.
. . .
Uvijek me iznenadite kad već mislim da ste me sasvim prekrižili.
Milivoj Čukljek, osobno, 2000.
. . .
Već sam nekoliko puta zvao telefonom ali nisam imao sreće. Znam da odgovor neće biti ravan onome što ste Vi napisali, ali me je Desnica utješio da je to sa svima tako. Pozdrav, Saint A
Zoran Senta, Daf Post, 2000.
. . .
Moj otac ima doma kolekciju vaših razglednica iz 1984.
član grupe Flaire Greineru, dok mu pjevačica daje autogram za sina, 2000.
. . .
Ne pišete, ne javljate se, pa gdje ste?
Tom Waits, s pozornice Le Grand Rex, Pariz, 2000.
. . .
Ali tada su se u osvit novog stoljeća pojavili, do tada velom neke grafičke radionice obavijeni Greiner i Kropilak. Poznavao sam ih po nekim čudnim razglednicama. Poštar mi, sada, međutim, nije donio samo razglednicu; ‘ponosno je držao glavu’, jer je nosio cijelu pošiljku proze, stihova i slika. S njime mi se vratio i Majakovskij. Ostao sam zapanjen. Preda mnom je bila cijela mapa grafike: bio je to Majakovskij u interpretaciji Danijela Žeželja.
Dr. Aleksander Flaker, Povratak Majakovskog, Vijenac, 2001.
. . .
Svijet koji su ponudili Žeželj, Kropilak i Greiner vam je ili sasvim blizak, te ga ne možete opisati, ili ga jednostavno ne razumijete pa ga i nemate potrebu objašnjavati. Autorima je vaša reakcija manje bitna u kontekstu umjetničke izjave koja zaokružuje dugi niz godina rada na pročišćavanju vlastita umjetnička izraza i izlaženju iz raznih, od okoline nametnutih okvira.
Lidija Zozoli, Život jednog urara, Slobodna Dalmacija, 2001.
. . .
Što se Majakovskog tiče, stao mi je dah. Držim ga u vitrini. Neko pravi žensku decu, neko hitove, a vi – remek dela.
Petar Baba Miučin, e-mail via Lipa, Beograd – Zagreb, 2001.

Pres konferencija, drvene lutke pomičnih zglobova, napravljene po mjerama Greinera i Kropilaka preuzimaju glavne uloge u jednoj od deset različitih instalacija projekta “Einer & Krop u Gavelli” (1992.)

Greiner & Kropilak Human Weight Printer, (preša za ručno otiskivanje plakata, drveni sanduk 180 x 45 x 30 cm, valjak, linoleum, natron papir), performans je prvi puta izveden u Copenhagenu 1993., na fotografiji je izvedba u Močvari, 2002., prilikom promocije knjige Danijela Žeželja “Bolivijska crna”.

Plakat za knjigu “Greiner i Kropilak Interkonfidental”, slika Danijel Žeželj, sitotisak, 70 x 100 cm.

EKSPERIMENTALNI FILM I VIDEO / izbor

IDEJA ZA FILM
kratki igrani, HD, color, 8’
kamera: Vlasta Žanić
scenarij i režija: Boris Greiner
sudjeluju: Marko Ercegović, Kata Mijatović, Zoran Pavelić i Boris Greiner
Produkcija: Petikat, 2005.

Film se sastoji od tri sekvence, odnosno, s obzirom na sadržaj, od tri čina. Prva se epizoda odvija na obali rijeke, druga u kabini automobila i treća u umjetničkom atelijeru. Svaki je kadar naglašeno simetričan, a budući da se doslovno radi o ideji za film, pomalo nalikuje na vježbu.
Prvi je u seriji filmova u kojima se pojavljuju sudionici/e suvremene scene. U ovom su slučaju bili upoznati s činjenicom snimanja, ali ne i sa sadržajem filma, nisu znali što se od njih očekuje, pa su im replike spontane.

NOVEMBAR
eksperimentalni film, kolor, stereo, 8’ 15’’
Kamera: Vedran Šamanović
Steady cam operater: Mario Delić
Zvuk: Ivan Šmintić
Scenografija: Ivica Matijević, Filip Beatović / MTTN
Postprodukcija: Zdravko Dren
Glazba: “Patronato de Menores” – Fernando Samalea
Scenarij, motaža, režija: Boris Greiner
Sudjeluju (redom pojavljivanja): Kata Mijatović, Boris Cvjetanović, Mladen Stilinović, Dalibor Martinis, Zoran Pavelić, Božena Končić Badurina, Tomislav Gotovac, Vlasta Žanić, Tanja Dabo, Marijan Crtalić, Đorđe Jandrić, Milivoj Beader, Ivan Faktor, Maja Marković, Marko Ercegović, Željko Badurina, Irma Omerzo, Siniša Labrović, Ivana Jelavić, Leon Lučev i Ante Perković
Produkcija: Petikat, 2008.

film je dostupan na: https://vimeo.com/73527693

Film se sastoji od dva neprekinuta kadra, prvi predstavlja odmatanje dugačke, gustim tekstom na pisaćem stroju ispisane role papira. Preko njega je montiran kadar prolaska pločnikom oko Doma Hrvatskih likovnih umjetnika, tako da se ispod njega ipak nazire tekst, koji se doima poput kiše. Kadar je snimljen iz perspektive prolaznika, uobičajena večernja ulična scena postaje poetičan prizor grada. Dok se traka papira s tekstom u podlozi i dalje odmata, kamera u svom prolasku nailazi na dvadesetak performansa osmišljenih i izvedenih za ovu priliku. Između usputnih prolaznika prepoznaju se likovi čije geste i ponašanje proizvode sliku u kojoj se stvarnost miješa s nestvarnim i preuzima atmosferu snovitog. Simbolično izveden oko Doma, odnosno kuće, likovnih umjetnika, reakcije protagonista/ica, odnosno domaćica i domaćina te kuće, metaforički je uokviruju postavljajući svoje autorske oznake. Dolazak na početnu točku poklapa se sa završetkom odmatanja role papira.

Novembar je nagrađen Oktavijanom na Danima hrvatskog filma, te osvojio prvu nagradu u kategoriji eksperimentalnog filma na Tirana Film Festivalu.

POLA SATA
eksperimentalni film, kolor, stereo, 30’
kamera: Vedran Šamanović
tonski snimatelj: Ivan Šmintić, EXE produkcija
scenografija: Hrvoje Đukez, Vlasta Žanić
montaža: Hrvoslava Brkušić
obrada slike: Zdravko Dren
obrada zvuka: Viktor Grabar, EXE produkcija
scenario i režija: Boris Greiner
sudjeluju:
Zoran Pavelić, Snježana Klarić, Markita Franulić, Vedran Šamanović, Boris Greiner, Zdravko Mustač, Marijan Crtalić, Dalibor Martinis, Vlasta Žanić, Marko Ercegović, Antun Maračić, Evelina Turković, Siniša Labrović, Davorka Perić, Gordana Brzović, Vlado Martek, Tanya Small, Ksenija Kordić, Boris Cvjetanović, Kata Mijatović, Đorđe Jandrić, Ana Marija Koljanin, Marko Golub, Željko Badurina, Mejra Mujičić, Toni Meštrović, Ivana Jelavić, Hrvoje Đukez, Loren Živković Kuliš, Božena Končić Badurina i Alem Korkut
Produkcija: Petikat, 2010.

film je dostupan na: https://vimeo.com/122880350

Film predstavlja otvorenje zajedničke izložbe čija je okvirna tema prostor atelijera autora filma. Snimljen s dvanaest kamera, pri čemu su svi prisutni bili ozvučeni, film se ponaša poput svojevrsna ubačena insajdera koji naizgled slučajno uhvaćene fragmente sklapa u portret otvorenja izložbe kao karakteristične situacije na suvremenoj sceni. Miješajući obrazloženja pojedinih radova s nevezanim razgovorima ili tek dobacivanjima, pa čak i povremenim međusobnim provokacijama, svjedočimo unutarnjem životu te scene, njezinom autentičnom iskazu, istodobno i objektivnom i subjektivnom, slušamo životne stavove i prisluškujemo tračeve.

Novembar i Pola sata, bez obzira na posve različitu strukturu, čine diptih, naime, za razliku od Novembra gdje su, u formatu uličnog performansa, predstavljeni radovi, Pola sata, s druge strane, predstavlja autorice i autore, koji, uključujući spoznaju da se radi o snimanju filma, svojim osobnostima spontano proizvode njegov sadržaj.

TAJNI AGENT GAN FLINT
igrano/eksperimentalno/dokumentarni, hdv, boja, stereo, 85 minuta
uloge: Nina Violić, Ivanka Mazurkijević, Leon Lučev, Vilim Matula,
Krešimir Mikić, Pjer Meničanin i Đorđe Jandrić
autor glazbe: Ante Perković
koreografija: Irma Omerzo
plesači: Sonja Pregrad, Pravdan Devlaković
direktor fotografije: Boris Cvjetanović
druga kamera: Marko Ercegović
tonski snimatelj: Ivan Zelić
scenografija: Hrvoje Đukez (Studio LD)
postprodukcija slike: Hrvoslava Brkušić, Miro Mance
oblikovanje zvuka: Ante Perković, Ivan Zelić
scenarij, montaža, režija: Boris Greiner

film je dostupan na: https://vimeo.com/122923209

U ovom niskobuđetnom filmskom projektu nastoji se konstrukcij­ski ispreplesti tri filmska žanra: dokumentarni – portretom grada iz subjektivne perspektive njegova ‘karakteristična’ stanovnika; igrani – narativna linija predstav­ljena je fikcionalnom radnjom što podsjeća na jednu fazu pripreme kazališne predstave; eksperimentalni – montažom, odnosno spaja­njem dvije različite filmske forme u novi, alternativni oblik filmske cjeline.
U vizualnom smislu prevladavaju dokumentarni prizori koji su snimljeni i montirani po klasičnim pravilima proizvodnje filma, prizori što prikazuju konkretne gradske lokacije, eksterijere i interijere na kojima se radnja događa. No, ti su prizori ‘prazni’, u njima nema likova, odnosno glumaca koji ih utjelovljuju.
Važan elemenat igra i vrijeme u koje je radnja smještena: prije nego što je uopće i napisan konkretan scenarij, to je period u kojem se de facto dolazi do osnovne ideje za ovaj film.

PJEŠAKOV GAMBIT
igrano/eksperimentalno/dokumentarni, hdv, boja, stereo, 45 minuta
igraju: Antonela Lovrić, Antun Matijašec, Dominik Sabljak, Ema Dumandžić, Fabijan Zidić, Jerolim Jandrić, Kristijan Žganjer, Luana Dizdarević, Marijana Jurić, Marta Kovačević i Vilim Šimunić
Direktor fotografije: Boris Cvjetanović
Glazba: Dubravko Ivaniš
Crteži: Sven Klobučar
Tonski snimatelj i obrada: Ivan Zelić0
Scenarij, montaža, režija: Boris Greiner
Koprodukcija: Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja
Produkcija: Petikat, 2015.

film je dostupan na: https://vimeo.com/115643788

Film u svojoj formi kompilira dokumentarne snimke, 3d animaciju, igrane dijelove i arhivski materijal. Temelji se na istoimenoj knjizi (objavljenoj 2003.) koja kroz lik urara koji se proziva vremenologom iz zanatsko/filozofske perspektive problematizira fenomen vremena konkretno ispraćujući 1999. godinu koju doživljava kao završetak jedne epohe. S obzirom da se ta urarska radiona nalazi na tržnici Volovčica, to je ujedno i portret istoimena kvarta.
Autorova je zamisao da sve likove (u igranim dijelovima) glume djeca rođena te 1999. koja pohađaju školu u tom kvartu, kao simbolična poveznica ‘prošle’ i ‘sadašnje’ epohe.
Situacija u kojoj djeca igraju role odraslih naglašava drugačiju ‘vizuru’ doživljaja stvarnosti i na plastičan način predstavlja doživljaj odraslih ne kao jedinog nego tek kao jednog od mogućih. S druge strane, djeca dobivaju konkretan uvid u proces proizvodnje filma koji će njihovim ‘zaigranim’ sudjelovanjem biti demistificiran.
Niz njihovih performansa (oni ne ‘glume’ nego tek izgovaraju misli i replike koje ne pripadaju dječjem svijetu što, s obzirom na kontekst, proizvodi pomalo apsurdan dojam) tek je manji dio filma. Vizualna ilustracija teksta, ostvarena kroz druge forme (dokumentom, 3d animacijom i arhivskim materijalima), predstavlja metafizički prostor što ga samozvani vremenolog, odnosno popravljač vremena, odnosno satova (a zapravo pisac) proizvodi u trenucima dokolice (jer je pravog urarskog posla već jako malo). Taj je poetsko filozofski prostor neprestano prekidan upadima realnosti.
Naslovni termin – Pješakov gambit – preuzet je iz šahovskog svijeta (gambit – otvaranje, početak partije), no kao takav u šahu uopće ne postoji. U ovom kontekstu taj termin simbolično označava poziv na grupiranje ‘običnih’ figura (i bijelih i crnih piona) s obzirom na one ‘ključne’ (kralja, kraljicu, kulu, lovca i skakača) u želji da na tabli ostanu što duže. To zajedništvo, odnosno ‘ustanak’ piona u konačnici filma i eksplicite je prikazano sučeljavanjem slavnog ruskog pisca Andreja Bjelog koji izlazi dva koraka naprijed između polica knjižnice i urara koji oblači crni kaput i čini dva koraka naprijed na šahovskom podu svoje urarske radione.

NIKOLA I JA
video in progres, 2006 _ …
lokacije snimanja: Sveta Nedjelja, Zlarin, Maksimir, Bukovac, Žitnjak, Momjan, Stara Novalja, Sisak, Karlovac…
sudjeluju: Nikola i Boris Greiner
snimatelji: Paula Greiner, Vlasta Žanić, Hrvoje Đukez i Boris Cvjetanović
ideja i montaža: Boris Greiner

“Hodajući jednom prilikom iza mog sina Nikole i mene, Vlasta Žanić je primijetila da vrlo slično hodamo. Započeli smo snimati kad je Nikola imao deset godina, naizmjence odlazimo i vraćamo se, razmaci između snimaka, ponekad desetak mjeseci ili godinu, dvije, svjedoče njegovom odrastanju. Kad me je visinom dostigao, odlučio sam snimati nove epizode u okolnostima i na lokacijama gdje bih prikazivao taj video, primjerice, na festivalu Skale do sunca u Staroj Novalji ili na Vizuri aperti u Momjanu ili na festivalu Željezara u Sisku ili na završetku filmske radionice u Karlovcu…”

No 22, 1’ 30”
video
snimatelj: Boris Cvjetanović
ideja i montaža: Boris Greiner
Petikat, 2012.

DUE DATE (sa Svenom Klobučarem)
video, 4’, Petikat, 2022.

PREDSTAVA


DRAMATIZACIJA
predstava za djecu i odrasle, Lutkarsko kazalište Zagreb, 2008.

1. čin
Autor uključuje dva snažna ventilatora, ispred i ispod snopa naslaganih novinskih stranica, koje, pod udarom vjetra, jedna za drugom odlijeću prema publici što izaziva bučno oduševljenje djece koja ustaju i hvataju razlistale listove.

2. čin
Autor staje uz mikrofon i poput spikera čita odlomak iz knjige Jacquesa Rancierea “Učitelj neznalica”, ali naopako, od kraja prema početku, pa se razumiju riječi, ali ne i smisao. Za to vrijeme djeca spontano gužvaju novine, prave od njih grude i gađaju govornika na sceni. Sve dok ga dobrim dijelom i ne zatrpaju.

Predstava je dobila prvu nagradu na Festivalu Prvih, 2008. (Bravo, komplimentirao je autoru Igor Hof, član žirija, od najranije ih dobi treba učiti da ne poštuju osobu za govornicom.)

ARTIST BOOK


ŽIVOT NA TAVANU
format: 14,5 x 21 cm, 152 stranice

Knjiga dizajnom preuzima format bilježnice, one nekadašnje, klasične Lipa mill narančaste bilježnice, unutra su otisnute i crte.
Tekstovi u prijelomu preuzimaju kockastu formu Queneauovih proznih odlomaka iz knjige “Osnovni moral”, a iako su intonirani impersonalno, jasno je kako se radi o autorovim mislima koje se nalaze na granici osobnog i javnog, pa im kontekst bi­lježnice konceptualno odgovara.

TAJNI AGENT GAN FLINT
format 24 x 13,5 cm, 68 stranica

Roman “Tajni agent Gan Flint” je napisan u obliku scenarija, a knjiga svojim formatom preuzima format filma (16:9) i ilustrirana je kad­rovima iz istoimena filma, čime se na razini knjige snimljeni film predstavlja kao hepiend priče.

KRIVOLOVAC NA ŽITNJAKU
format 290 x 200 cm, 304 stranice

“Grajner se obraća književnosti i postavlja pitanje kako će reagirati na to da je motiv knjige prostor likovnosti, hoće li prepoznati medijsko ispreplitanje već u samom nazivu koji parafrazom slavnog romana portretira korisnika likovnog atelijera?
Hoće li uočiti da prelamanje zbilje para­frazom dizajners­kog postupka ilustrira obrazac li­terarne metode? Te da prijelom literarnu metodu dizajnerski interpretira kompozicijom koja parafrazira uputu za dinamiku čitanja?
Hoće li, slijedom ovih argumenata proširiti svoje ka­tegorije i ovo izdanje klasificirati parafrazom artist booka, kao literartist book?”
(odlomak iz knjige, stranica 115)

1000 KAPLJICA U JEDNOM GUTLJAJU
format 16 x 11 cm, 30 listova, crtež Sven Klobučar

Artist book preuzima format ukoričene grafičke mape (16 x 11 cm) koja se sastoji od 30 crteža otisnutih na 300 gramskom papiru. Poleđina grafike odaje da se radi o razglednici, s time što je u prostoru predviđenom za upisivanje poruke već otisnut tekst, a prostor za marku i adresu je prazan.

Tekstovi su formi crtice, povezani likom oca koji posredstvom vremeplova odlazi dvadeset i pet godina u prošlost, u kućicu na obali jadranskog mora gdje čuva djecu tijekom praznika. Grafika je crtež koji izravno ili neizravno komunicira s tekstom.

Razglednice su na lijevoj strani perforirane, odnosno predviđene za njihovo vađenje iz knjige, upis adrese i slanje poštom.

IZLOŽBE / izbor


U OČIMA DRUGIH
Galerija Greta, 2013.

Greiner kaže da su njegovi razlozi za ovu izložbu osobne prirode. On, naime, kreće od opće činjenice da netko tko se bavi javnom djelatnošću jednim dijelom svoga bića vjeruje kako bi materijalizacije toga bavljenja trebale imati nekakav značaj.
I kada tu definiciju primjeni na svoj slučaj, zaključuje da njegova autorska djelatnost nema baš preveliki značaj i utjehu traži u činjenici da je poslužio drugim umjetnicima koji su ga, kao sadržaj ili materijal, uključili u svoj autorski izričaj.
Pritom računa na konkretne okolnosti u kojima je ključna stvar to da će ovu izložbu vidjeti uglavnom oni koji su već od ranije upoznati s njegovim slučajem. On se, dakle, uopće ne obraća nekakvoj općenitoj, bezimenoj javnosti, nego tek jednom njezinu dijelu, osobama s kojima inače gotovo i prijateljuje, uskom krugu što bi ga se moglo imenovati i kružokom. To ga dovodi u kontradikciju, s jedne strane ipak, očito, očekuje nekakav značaj, a s druge uopće ne uzima u obzir ono čime se taj značaj zaslužuje, iznosi svoj primjer koji je potpuno netipičan, do te mjere da ga se ni u kom smislu niti ne može uzeti kao primjer, nego se radi o klasičnoj iznimci, to vrijedi samo za njega.
No, čak pomalo i anticipirajući ovakav prigovor, Greiner u svoju obranu navodi slijedeće: “Riješavajući osobne dvojbe istodobno rješavam i opći problem – jer je opći problem zapravo summa summarum svih pojedinačnih problema.” (Život na tavanu, Petikat, 2006., strana 121)

U toj bi se izjavi moguće ipak mogla pronaći neka naznaka univerzalnosti jer otvara pitanje slobode odnosno prihvatljivosti umjetničkog djelovanja. Ako po strani ostavimo istraživanje izražajnog medija, u vječnom ortaštvu etike i estetike, etiku bismo mogli identificirati kao uspješno ili inovativno ustanovljeno načelo predstavljanja estetike. Autor je, dakle, ponajprije odgovoran etici što ju je sam ustanovio u cilju predstavljanja svoga rada, a ne nekakvoj općeprihvaćenoj etici koju postavlja sustav zajedničkog mišljenja.
No, čak i ovakva, posve naklonjena i prijateljska, interpretacija univerzalnih odnosa ne uspijeva potjerati vodu na Greinerov mlin. Jeri u čemu se konkretno sastoji izgradnja njegova estetskog mehanizma? U pretpostavci nekog prostora u kojem će dotadašnji doživljaj njega biti u publike suočen s pomalo neočekivanim korištenjem njegova lika, imena ili prezimena?
Ili u primjetno samodopadnoj namjeri da sam sebe učini zanimljivim? Gdje izbor prilično kvalitetnih radova u kojima se pojavljuje možda i govori u prilog njega kao osobe ali uopće ne i njega kao autora.
Jedino ako se sve svodi na zabavljanje publike (čitaj prijatelja/ica) raznim smicalicama, tada je ovaj Greinerov galerijski nastup moguće okvalificirati prolaznim.

Gorris Brenier

plakat za izložbu, 50 x 70 cm, sitotisak s intervencijama štambilja i otiska trikloretilenom, crtež Danijel Žeželj

Werner Rainer Fassbinder Berlin Alexanderpladtz, televizijska serija, 6 kadrova iz 3. epizode, 1980.

Barry Sonnenfeld, Ljudi u crnom 3, kadar iz filma, 2012.

Hrvoslava Brkušić & Miro Manojlović, Trimmhouse, kadar iz filma, 2013.

Boris Cvjetanović U očima drugih, fotografija, 2010.

Željko Badurina, Greiner Maria Rilke, post art 152, 2011.

SAD UP SAD DOWN
Galerija HDD, Zagreb, 2018.

Posljednji izložbeni nastup Borisa Greinera, nesvakidašnje plodnog multimedijskog i multilateralnog radnika, dogodio se u zagrebačkoj Galeriji HDD. Pod naslovom SAD UP SAD DOWN autor je izložio 23 plakata koji su, u smanjenom formatu i formi dnevnih novina, uz naslovnu stranicu i predgovor, prezentirani i kao katalog izložbe.
Već sam naslov, u kojemu se miješaju jezici i nivoi, nad kojim lebdi fotografija izvrnutog Volkswagena, upućuje na dinamiku semantike i metode, jednako kao i na zaigranost autora. Iako nominalno plakati, kao sadržaj izložbe u galeriji čiji se program zasniva na promociji i prezentaciji dizajna, ti se eksponati plakatima mogu nazvati tek uvjetno. Uz ostalo i stoga što natuknice u obliku podnaslova na svakom pojedinom listu-izlošku upućuju na drugi medij i žanr – na pismo. Pa tako, od lista do lista, uz kraći ili duži tekst kao primjer/ak određenih kategorija, nailazimo na: Pisma iz prošlosti, Pisma iz budućnosti, Pisma s juga, Pisma iz vikendice; Pisma o sudbini, Pisma sa Žitnjaka; Sportska pisma, Kriminalistička pisma, Šahovska pisma, Kontemplativna pisma, Pisma o ljudima itd. No i tako kategorizirani materijali izazivaju dvojbu i nedoumicu. Naime, nema tu karakteristične suhe i pregledne konvencionalne dopisne forme, nema ni adresata… A svaki list-plakat, osim podnaslovne epistolarne deklaracije, ima i svoj naslov, izveden uvijek u drugoj veličini slova i u različitom fontu/pismu. Nižu se tako najrazličitije teme i jezično šarene sintagme: Odlazak u nedogled, Norweigan wood, Rekapitulacija, Jazz Police, Prisilna korekcija, Pješakov gambit, Drive in… Naslovi najavljuju tekstove koji djeluju kao ad hoc nadahnuća, kao refleksije u duhu toka svijesti, uvijek druge provenijencije i s drugim referencama. Jednom su to slike-anegdote iz davnih vremena, slijede meditacije o društvu i poziciji osobe u njemu, o tehnologiji vlastitog pristupa u slučaju ovog konkretnog izložbenog nastupa… Nerijetko, riječ je o hermetičkim sadržajima koji kao da su izvučeni negdje iz hipotalamusa ili primozga, dok bismo neke od njih mogli doživjeti i kao isječke kratkih nadrealnih, humornih, priča u Ich Formi. Tako primjerice, pod naoko pretencioznim naslovom Borderline te podnaslovom Pisma o strategiji čitamo:
“Nakon svakog mog pokušaja, mravi su sve brojniji. Dolaze na pips kao na čips. Ne predajem se, umjesto psa ili mačke nabavljam mravojeda. panika u smočnici. No, kao i uvijek, slavlje traje jedan dan: mravi uvode kamikaze, ima ih bezbroj. Prežderani mravojed spava, a poslušne ga regimente iznose na autocestu. Ipak, čini se da ne idu za konačnom pobjedom, nikad mi ne diraju sir i večernju salatu od graha. Kraljica očito zna da bez mene nema hrane za njih. Ona zna da konačna pobjeda nije efikasna, da ne treba neprestano ići naprijed, nego beskompromisno braniti svoju liniju.”
No vrijeme je da evidentiramo vizualni element, tj. upravo onu strukturalnu komponentu zbog koje je, uz naglašene tipografske varijacije, nominalno riječ o izložbi plakata. Pretežno to su reprodukcije i kolaži crnobijelih fotografija, ikonografski i tehnološki nostalgičnog prizvuka, preuzete iz prošlostoljetnih časopisa, ali nailazimo i na aplikacije strip-sličica te vizuale naslovnica autorovih ranije objavljenih knjiga. Fotoinserti mahom su reduciranog tonskog raspona, ne uvijek najoštriji, a katkad ni najjasnijeg sadržaja, otisnuti u krupnijem rasteru ili u ‘štrihu’, utopljeni u ostatku crne podloge odnosno kombinirani s crvenim ili oker implementima, partijama i akcentima.
Funkcija tih vizuala nije uvijek od prve uhvatljiva, naprotiv, češće je riječ o asocijativnom nego o jednostavno ilustrativnom odnosu s tekstualnom komponentom.
Ukratko, autor čitatelju/gledatelju ne podilazi pretjeranom vizualnom atraktivnošću, introdukcijama, ekspozicijama; daleko smo ovdje od persuazivnosti dnevnih dizajnerskih produkata odnosno od infantilizirane komunikacijske susretljivosti.
No ovaj neuobičajeno svestrani i polivalentni djelatnik te aktivni sudionik društveno-umjetničkog života, podjednako pisac, dizajner, filmaš, likovni kritičar, donedavna i aktivni urar, a u dubljoj prošlosti uspješan skakač uvis – ima uvjerljiv alibi za svoju eklektičnu i hibridnu maniru. Njegovi uradci, dakle, povezani su sa šarenim autobiografskim epizodama, podjednako iz životnog i radnog plana, sa svim brojnim područjima koja prati i u kojima se okušava.
Uz ostalo, ovdje je riječ o svojevrsnoj ekstenziji mail-arta, prakse koja u Greinerovu slučaju ima svoje poznato porijeklo. On je, naime, od 80-ih godina nadalje te tijekom 90-ih, sa suradnikom Stanislavom Habjanom djelovao kao dio kreativnog tandema Greiner & Kropilak. Njih dvojica su međusobno i s prijateljima, te preko medija, izmjenjivali i plasirali informacije u obliku razglednica, pisama, fotokopirnih verbalno-vizualnih proizvoda, stripa… Sadržaj svih tih pojavnih formi činila je zajednička životna stvarnost tandema, njihova interna razmišljanja i dijalozi, dnevni doživljaji transformirani i obogaćeni imaginacijom, literarnim citatima i evokacijama, čeznutljivim, ali i autoironijom protkanim projekcijama o uspjehu i slavi.
Specifična mail-art aktivnost koja je imala malo toga zajedničko sa istoimenom art-praksom u užem smislu (tandem nije imao eksplicitni art-background, dolazili su iz drugih sfera – književnosti, stripa, roka…), prisutna je, dakle, i u ovom najnovijem Greinerovom nastupu.
U duhu tipičnih slobodnih parafraza i ludičkih akrobacija, za razliku od ondašnjeg Greiner & Kropilak Mail Art Oficea, na ovim je eksponatima potpisana druga imaginarna tvrtka s dužom deskripcijom svoje djelatnosti: IMAC / International Mail Art Company / Departement for Goodnight, Rainydays, All At Once Suddenly With a Leap And Other Kind of Letters.
Dosljedno svojoj neutaživoj sklonosti jezičnoj igri te igri s konvencijama u svakoj prilici, on na zadnjoj stranici kataloga-novina, koristeći istovjetnost termina, umjesto posljednjeg pisma u smislu epistole, pod naslovom ‘Pisma XX stoljeća’, otiskuje nazive korištenih tipografskih pisama-fontova. No ni tu Greinerovim kreativnim nestašlucima nije kraj jer posljednji od navedenih fontova – FARREWEL – izmišljenog je imena i fingira pozdrav na kraju kataloga.
Osim iz mail-art prakse te, dakako, dugogodišnje dizajnerske djelatnosti, u ovim su radovima uključeni i elementi različitih autorovih dosadašnjih uradaka, iz brojnih literarnih cjelina u dosad objavljenim knjigama. Riječ je nekoj vrsti naznačene bilance široke lepeze medija i tipa radova kojima se bavi. Naime, Greiner je veliki konkvistador koji neprestano širi svoje polje djelovanja. Tako, doslovce – ‘Osvojena područja’, naslov je njegovih već pet edicija uknjiženih likovnih recenzija i kritika koje je počeo pisati tek prije desetak godina.
Stoga, da bismo razumjeli ili barem naslutili sadržaj i značenje ovih njegovih tematski diskontinuiranih plakata-pisama moramo imati, ili tek steći, uvid u njegov složeni dosadašnji opus u različitim osvojenim domenama.
Jer Greiner se ‘nezvan odaziva’, odnosno, kako u jednom od listova (‘Autoreferencijalno pismo’) sam o sebi, završavajući sa stihom Ivana Slamniga, u trećem licu kaže:
… nezvani upućuje svoj odaziv novim adresama u cilju osvajanja njihovih područja. I kako koje područje padne, smjesta se odaziva negdje drugdje…“ Ima l’ još mora, ima l’ zemalja, ima l’ još vina koje valja?“
Na nama je da li ćemo dopustiti da osvoji i prostor našega interesa. Osobno smatram da je vrijedno upustiti se u tu avanturu, ući u taj rizik.

Antun Maračić

SIGNALIZACIJA SILBE

Projekt uključuje osmišljavanje, proizvodnju i postavljanje dvadesetak emajliranih, metalnih, uličnih tabli, različitih oblika i formata, na dvadesetak lokacija po Silbi, na kućama, ogradama, zidovima, drveću i slično.
Na tim tablama, međutim, nije otisnut sadržaj informativnog tipa, nego razni vizualni znakovi ili riječi ili kratke izjave ili poruke poetskog ili filozofskog karaktera, dizajnirane u formi raznih logotipova. Jednom riječju, sadržaj je autorske prirode, poput izložbe koja svoje elemente razbacuje posvuda po mjestu, ali imajući na umu kako bi oni trebali trajno ostati ondje. U tom smislu njihov sadržaj i ne može komentirati trenutačne okolnosti niti imati nekakav aktualan politički naboj, nego nasuprot tomu, poruke su neočekivane s obzirom na formu i mjesto gdje se pojavljuju, a istodobno manifestiraju određeni ikonografski i svjetonazors­ki sustav. Sustav koji svoje opredjeljenje iskazuje izborom citata, primjerice, posljednjim stihovima Slamnigove pjesme Kolumbo: ‘O Indijo, Indijo, da te i pronađem / preveliko je iščekivanje, preveliko.’ Ili pak autorskim sloganima tipa: ‘need no true proof for our theory to be true’.
Bitnu ulogu ima dizajn, ulične table temeljno i imaju ulogu znakova, čija bi vizualna prepoznatljivost smjesta trebala identificirati sadržaj. U ovom se slučaju, redukcijom elemenata na osnovne simbole, nastoji naglasiti upravo znak kao najefikasnije vizualno sredstvo, bilo pozicijom i oblikovanjem teksta, bilo referencom na neke karakteristične oblikovne konstrukcije, pri čemu se, dakako, ne misli na one prometne, nego na one prisutne u medijskom ili pak umjetničkom prostoru.
Što se pak tiče samih sadržaja, oni kao da potiho navijaju za kakvu apstraktnu revoluciju, za pokret ili ustanak što svoju platformu pronalazi u prostoru ‘van triju protega’ ili kako to Schulz kaže: ‘za sjajni kontramarš fantazije na surove bedeme zbilje.’ No, istodobno su i svjesni svoje iluzije, pa, kao da proizlaze iz poznate Joyceove izjave: ‘unaprijed izgubljenim bitkama uvijek ostajati vjeran’, svoje istomišljenike pronalaze u onima koji su spremni odmah potpisati dovoljno apsurdnu peticiju. Drugim riječima, u onima što su i inače skloni drukčijem doživljaju, pa i tumačenju, stvarnosti, a kakvih je na Silbi, koja odavno nosi nadimak ‘umjetnički otok’, nemali broj.
Metaforička signalizacija ne komentira povijesne ili lokacijske čimbenike, nego svoju mrežu, poput nezavisna layera, spušta preko tih značenjskih slojeva, table predstavljaju orijentacijske točke određena svojetonazorskog sustava, koji svoje značenje ugrađuje u postojeću ideju Silbe.

PROMOCIJE KNJIGA IZ SERIJE “OSVOJENA PODRUČJA”

Volumen 1
_ klasična varijanta, govori autorica pogovora i dvoje umjetnika zastup­ljenih u knjizi

Volumen 2
_ promocija u formi razgovora s Markom Golubom

Volumen 3
_ film preuzima ulogu vodiča kroz program promocije

Volumen 4
_ audiovizualni performans s Bojanom Gagićem, Antom Perkovićem, Vladom Brljakom i Markom Golubom

Volumen 5
_ instalacija pod imenom “Ras­prodaja Osvojenih područja”

Volumen 6
_ šest različitih ovitaka od šest različitih dizajnera/ica = promocija u Galeriji HDD

Volumen 7
_ ambijentalna instalacija privatne arhive iz koje proizlazi dizajn knjige i zajednički performans autora i publike

Volumen 8
_ simulacija press konferencije
dostupno na: https://vimeo.com/490219012?fl=tl&fe=ec

Volumen 9
audio, 23’
sudjeluju: Goran Lišnjić, Toni Meštrović, Vice Tomasović, Stanislav Habjan, Duška Boban, Matej Knežević, Ivana Borovnjak, Loren Živković Kuljiš, Božena Končić Badurina, Irma Omerzo, Iva Čurić, Đorđe Jandrić, Ivan Tudek, Neven Bilić, Vlasta Žanić, Predrag Pavić, Jelena Blagović i Goran Trbuljak, Jasenko Rasol, Rino Efendić, Boris Cvjetanović, Gildo Bavčević,Vojin Hraste

“Drage autorice i autori predstavljeni u knjizi Osvojena područja – vo­lumen 9.
Knjiga je upravo u tisku. Stoga vam šaljem prijelom u pdf-u s molbom da je prokomentirate kraćom izjavom koju biste snimili mobitelom ili bilo kakvim mikrofonom i snimku mi pošaljete na mail. Vaše izjave bih koristio prilikom promocije knjige koja bi se trebala održati krajem prosinca, pa vas molim da mi ih pošaljete do 15. prosinca.
Ukratko bih objasnio ideju: kao što sam komentirao vaše radove, tako i vi sada komentirate moj, knjiga postaje predmet interpretacije vas čiji su radovi u njoj interpretirani. Osim što vam je pružena mogućnost eventualne osobne odmazde s obzirom na dijelove sadržaja ili objektivne kritike s obzirom na oblikovanje cjeline, vaše su izjave djelatne i na razini koncepta, odnos­no pristupa formatu promocije. Ako bi to bio roman, tada bi to bile izjave glavnih likova.
Postoji, dakako, mogućnost vaše prezauzetosti poslom ili kakvim drugim obavezama, drugim riječima, nemogućnost pregledavanja knjige i izjašnjavanja o njezinom sadržaju. U tom slučaju, u želji da ne propadne ideja o prigodnom formatu promocije, bio bih slobodan ponuditi petnaestak izjava od kojih bi trebalo izabrati jednu, pročitati je naglas i poslati mi snimku.”
(BG, 6. prosinca 2021.)

VOLUMEN 10
_ “Osvajanje desetke” (grafika 100 x 10 cm)

“Na promociji će predstaviti svih deset etapa u slici pod imenom “Osvajanje desetke” (grafički otisak trikloetilenom na Hanne Miller papiru, 100 x 10 cm), to se može odnositi i na Volumen 10, ali i na cjelinu.
Pa ako se ovitak jubilarnog broja odnosi spram cjeline, zaključio je, tada bi i promocija trebala predstavljati cjelinu, ali ne knjiga, nego njihovih promocija. Dakle, promocija Volumena 10 bit će multimedijalna izložba pod nazivom “Promocije osvojenih područja” koja će, poput radova, predstavljati dosadašnje promocije.
Razmišljajući o lokaciji promocije, prvo je pomislio na Galeriju AŽ, razvedenost njezina izložbenog prostora riješio bi prob­lem zvuka, raspored po čitavoj zgradi omogućuje konzumaciju bez slušalica. Primjerice, simulacija presice za Volumen 8 bila bi na plazmi u njegovu atelijeru, na mjestu gdje je i snimljena.
– Odlična ideja, – aplaudira voditelj programa.
– Da, – slaže se bivša voditeljica Kata Mijatović (o čijoj se izložbi nalazi osvrt u Volumenu 10), – dobra ideja, ali ne na Žitnjaku, zato što u tom slučaju ispada kao da si je napravio doma, a budući da je sadržaj čitava scena, to bi bilo previše nepotistički.
– Da, – slaže se profesor novih medija Dan Oki (o čijoj se izložbi također nalazi osvrt u Volumenu 10), – ako je sadržaj tih deset knjiga suvremena scena, tada je najtočnija lokacija za promociju MSU.
– Recimo da prihvate, – dopušta Grajner, – pa da izložba bude u Black Boxu ili dolje, u bivšoj No Galeriji, kako riješiti problem zvuka, on je na sedam radova ključan, a slušalice nitko ne stavlja na uši…
– Usmjerenim zvučnicima, – upućuje ga Toni Meštrović, također profesor novih medija, o čijoj se izložbi, koja se tehnološ­ki temelji upravo na usmjerenim zvučnicima, također nalazi osvrt u Volumenu 10.
– Ako je to moguće, to bilo savršeno, – mašta Grajner, – na izložbi prolaziti kroz zvukom određena područja pojedinih volumena Osvojenih područja.”
(iz knjige Krivolovac na Žitnjaku, stranica 250)

VOLUMEN 12
_ fotoportret kustosica, umjetnika i autora

Galerija SC, 29. 12. 2024. Zajednički portret kustosica o čijim galerijskim programima ima više tekstova u knjizi i autora o čijim radovima također ima više tekstova u knjizi. Slijeva nadesno: Sven Klobučar, Predrag Pavić, Goran Trbuljak, Petra Dolanjski, Janka Vukmir, Ksenija Baronica, Evelina Turković, Marijana Stanić, Boris Greiner, Đorđe Jandrić.