Petikat

format 14,5 x 14,5 cm, 240  stranica

‘Filozofski neprovjerena ali iskustvom potvrđena’, ova slikovnica želi na jednostavan način izraziti svu složenost očuvanja zdravih snova u životnom slučaju kojega određuju izdvojenost i nepripadanje, ali i stalna potreba za vedrim obraćanjem.
U 15 crtanih epizoda koje prate priduženi im kratki tekstovi, samostalni airmail-terijer promišlja probleme autorskog djelovanja, pjesničke poetike, odnosa duhovnog i materijalnog – sve to dok drijema na suncu, sanja sladoled, pokriva se novinama, pretvara u mačku…
Slobodu slike (koja pripovijeda i bez teksta pa je slikovnica čitka i maloj djeci) prati dozirano teorijsko razmatranje (ne odveć racionalno: ‘mi teoretičari moramo poznavati zakone slučajnog u umjetnosti.’).
Ono što bi kao samostalni tekst moglo zazvučati kao soljenje pameti, u igri s crtežom iznosi autentično osobno iskustvo i gradi pomalo smiješan intimni manifest.

P.S. Engleski naslov ove malo eksperimentalne, a više exupérymentalne slikovnice, vezan je uz raniji proizvod; emajliranu pločicu za dvorišna ili sobna vrata. Mali ispravak uobičajene opomene Beware of Dog!, ali i čovjeka i psa veseli kad se poklope zvuk i slika, a popravi smisao. (Stanislav Habjan)

Usvojiti nečije riječi, mijenjati ih proizvoljno više ili manje, kombinirati ih s drugima – svojima ili opet nečijima – u gradnji onog što se hoće novo reći ili drugačije ponoviti, čini se opravdanim u okviru želje ove knjižice ‘da ostavi dovoljno meke granice.’
Premda bi već sam pokušaj imenovanja sugovornika iz lektire mogao uputiti na drugo, njena je namjera biti jednostavnom i zabavnom (pa time i korisnom) slikovnicom, neovisno o uzrastu ili struci čitatelja. Znamo da ovim crtežima tekst nije potreban niti su mišljeni da ga imaju. U proljeće 1996., kad su ‘Pustolovine Tone Doga’ nastajale i redovito nam stizale zračnom poštom iz Seatllea (gdje su izlazile u novinama ‘The Rocket’ i ‘The Stranger’) moja ih je vrlo mala kći razumijevala i voljela bez ikakvih objašnjenja, baš kao i ja, a potom i vjerojatno svih nekoliko tisuća čitatelja novina ‘Homo volans’ kojima smo tada, kao široj obitelji grafičkog urednika, Danijelovu poštu rado prosljeđivali.
Negdje tada, u zamišljanju doživljavanja tih nijemih epizoda dječjim očima, i ne uspijevajući se uvijek ne miješati u to čudo, otkrili smo lijepu igru različitih, dugačkih ili kratkih, ozbiljnih ili smiješnih, ali uvijek novih pripovijedanja, a i crtanja, na koje su nas te žive novinske ‘pasice’ poticale. Iz radosti tih dana potječe i ideja ove knjige. (Stanislav Habjan)